ČETRNAEST MAFINA

„Da bi se istinski volelo treba odrasti do deteta“
Najveće mudrosti i umijeće života je najbliže nama, uvijek na dohvat ruke a mi zaslijepljeni tražimo, što smo stariji sve više...i sve se više udaljavamo od sebe i onoga što zapravo jesmo.

Sjećam se, kada smo bili mali učili su nas „ne čini drugom što ne želiš sebi“. Iskreno, pamtim to kao poslovicu, kao još jednu od fraza koje su tako izrečene kao mudrost življenja ali nikada objašnjene...Ne znam da li mi je to služilo tada, ne mogu se sjetiti, ali je smisao ta rečenica dobila vremenom kada sam postala majka. Ne iz straha da će mi se desiti nešto što ne želim, već iz želje da na djecu prenesem taj osjećaj poštovanja okoline, kako bi poštovali i sačuvali sebe.
Prije par dana idemo kući s posla komšinica i ja. Na zadnjem sjedištu su naše ćerke. Razgovaramo sa njima i o njima. Njih dvije pričaju o ideji da drugaricu iznenade za rođendan. Puno je tu planova, uključeno je puno drugarica, ali pokretač svega je moja ćerka.
O idejama me izvještavala ona i kod kuće par dana prije te vožnje. Nametnula je sebi niz obaveza. Ideje su super moram priznati. Ono što moram napomenuti je da su moja ćerka i slavljenica počele intenzivno druženje mjesec dana pred rođendan. I da su se navike izlasci i okupljanja promijenile otkako je škola počela. Pojavljuju se tu djevojčice koje su do tada imale epizodne uloge u životu moje ćerke. Ipak vidim da promjena navika i druženje sa novim ljudima prija mom djetetu, a ona nije prekinula komunikaciju sa dosadašnjim društvom već ih sve upoznala i to se sve uklopilo.
Da se vratim na vožnju u kolima... Kaže komšinica kako je to sad čudno, to novo društvo i izlasci. Kako im je dovoljno i ovo dosadašnje ispred zgrade i da im ništa nije falilo dok su se tu okupljali. Uostalom kakav rođendan i iznenađenja, kao da će se neko oko njih potruditi.Pita mene za mišljenje... Kažem kako je meni ta promjena u redu jer su već odrasle, i da se lagano moramo privikavati i na to da će za koju godinu početi sa pravim izlascima. Kažem i kako smo dobro prošle, jer djevojčice njihovih godina već izlaze i ponašaju se kao odrasle. Sviđa mi se i ideja da iznenade drugaricu iako sam svjesna da možda njihovo druženje neće potrajati jer su „to te godine“. Prošlo mi je naravno kroz glavu – sve je to super, videću ko će se tvog rođendana setiti, ali nisam htjela da joj kvarim planove tom rečenicom. Vidim da sada uživa u tome, a radi nešto dobro i dijeli to samnom, pa nemam prava da joj kvarim. Uostalom sve ovo pokazuje kakva je ona, a meni se sviđa što je tako pažljiva...
Slušaju to naše ćerke i kaže moja: „Pomislila sam ja da ćeš mi ti to reći ali ja se ne vodim time da ne očekujem za sebe ono što radim za druge. Ovo je moj način i nas deset se složilo da je ideja dobra, ko zna đe ću ja biti za moj rođendan“
I tako meni dijete od četrnaest godina održi lekciju iz života još jednom... Mi mame smo se složile sa njom i ućutale, održala nam je lekciju svima jednom rečenicom.
Iznenađenje je uspjelo bolje od očekivanog. Sve djevojčice su imale svoj zadatak i to ih je dodatno zbližilo. Najveći uspjeh je što ni jedna od njih ne očekuje nešto slično, sve su uživale tih dana i svaka je proživjela radost darivanja.
Potrebno je sačuvati dijete u sebi ma koliko ozbiljan ovaj život bio. Ne znam tačno kako i da li postoji jedinstvena formula za to, ali vjerujem da bismo bili srećniji kada bismo bili iskreniji.