Mama, ti si luda

Najbolje tek dolazi – postalo je fraza koja se provlači u čestitkama za rođendane i nove godine. Dobro zvuči i dopalo mi se to baš kao poruka, kad nekog voliš ili hrabriš... Posljednjih par dana ta mi rečenica ne izlazi iz glave i odjednom prosvetljenje – shvatim da ja u potpunosti živim upravo tu rečenicu. Najbolje tek dolazi, a ja uvijek na istom čini mi se... Imam divnu porodicu, čarobnu djecu, najbolje prijatelje na svijetu, odličan posao... i prazan novčanik J .Puna sam samopouzdanja i pozitivnih misli, vortex i visoka vibracija, osmijeh i lijepa riječ, ali nešto ipak ne radim kako treba... Ne postoji bojazan da moj život ponese kolotečina. Čim se uljuljkam, evo novog talasa. Ali, mi smo naučili da surfujemo po talasima, obožavam izazove, valjda mi zato svaki dan nosi po jedan najmanje. Ipak, moram priznati da sam zaista srećna u životu i imam privilegiju da su mi prijateljice veličanstvene žene, izuzetno hrabre i sposobne da život žive punim plućima. Od njih

Novu Godinu dočekala sam na novom poslu, na drugom kraju grada, na random mjestu koje ni zamisliti nisam mogla… Ono o čemu želim pisati je da sve što ode u etar, sve nam se vrati, još jednom sam se uvjerila u to! Da bih vam dočarala bar malo proživljeno iskustvo koje želim podijeliti sa cijelim svijetom jer je krajnje nestvarno, a ipak stvarno, moram se vratiti pričom nekoliko godina unazad. Kada su djeca bila mala, prije nekih pet/šest godina, poveli smo ih na radionicu u okviru dječijeg pozorišnog festivala. Mališa je bio malen, tek napunio četiri godine, ili možda tri, nisam sigurna. To je prva radionica na koju smo ih vodili i mališu ostavili samog u gradu. Na toj radionici djeca su iscrtavala kišobrane, koji su kasnije bili okačeni negdje u gradu, na nekom trgu između zgrada. Nismo otišli na izložbu i nisam vidjela njihove radove...uvijek mi je bilo po malo tužno kada bih se sjetila da su dali doprinos uljepšavanju grada a ja nisam uspjela da vidim to... Tražila

„Da bi se istinski volelo treba odrasti do deteta“ Najveće mudrosti i umijeće života je najbliže nama, uvijek na dohvat ruke a mi zaslijepljeni tražimo, što smo stariji sve više...i sve se više udaljavamo od sebe i onoga što zapravo jesmo. Sjećam se, kada smo bili mali učili su nas „ne čini drugom što ne želiš sebi“. Iskreno, pamtim to kao poslovicu, kao još jednu od fraza koje su tako izrečene kao mudrost življenja ali nikada objašnjene...Ne znam da li mi je to služilo tada, ne mogu se sjetiti, ali je smisao ta rečenica dobila vremenom kada sam postala majka. Ne iz straha da će mi se desiti nešto što ne želim, već iz želje da na djecu prenesem taj osjećaj poštovanja okoline, kako bi poštovali i sačuvali sebe. Prije par dana idemo kući s posla komšinica i ja. Na zadnjem sjedištu su naše ćerke. Razgovaramo sa njima i o njima. Njih dvije pričaju o ideji da drugaricu iznenade za rođendan. Puno je tu planova, uključeno je puno drugarica, ali pokretač svega je moja ćerka. O i

Čuda su u nama...oko nas... Ne treba čekati na njih, treba vjerovati i prepustiti se. Tačno je godina otkako zvanično pišem. Šta mogu reći o svom životu? Pun je čuda i sve je zapravo već isplanirano u naše ime. Ne možemo mi upravljati time, možemo se samo uskladiti i biti srećni. Uskoro je Nova godina, opet. Uvijek kada je vrijeme darivanja, ja finansijski loše stojim, i moram praviti čitav biznis plan kako realizovati uspješno sve što želim. Obično me hvata panika i ne uspijevam zapravo uživati, nego panično jurim u pokušajima i improvizacijama. E pa mislim da sam do sada naučila nešto. Sve se mijenja, sve se promijenilo, ja se mijenjam! Više ne radim posao kom sam se dala kao da je jedno od moje djece. Uvijek najviše brinete za najmlađe dok ne stane na noge. E tako je meni bilo na poslu, zanemarivala sam tako mnogo toga. Posao je bio odličan, to što sam radila sve što sam radila da bih unaprijedila posao ni malo mi nije žao, naprotiv! Zapravo ničega mi nije žao, bila je

U svijetu Kardašijan i ostalih riality programa, pitam se kako sebe da vaspitam da bih i djecu vaspitala. Ne shvatam...zar je potrebno dati komentar na osobe koje su 24h dnevno spremne da svoju privatnost izlažu javnosti, i na taj način steknu popularnost i osvoje medije? Čemu mediji služe a čemu zapravo treba da služe? Imam ja svoj riality - sunce, more, kišu, vjetar...pubertet jedne djevojčice i dječačke nestašluke... Nisam podobna, ne uklapam se u te analize. Vjerovatno je lakše pobjeći od svoje realnosti gledajući tuđu, ili se poistovjećivati sa njima tamo. Mnogi pametniji su sve to iskomentarisali već. Brine me to postavljanje standarda i kako iz puberteta kolji te već dovoljno mijenja i izluđuje izaći stabilan i bez kompleksa. Kako iskorjeniti zavisnost od telefona u društvu koje insistira na komunikaciji jedino tako. Djeca se sastanu sjede i igraju igrice ili skrolaju po facebuk-u, instagram-u i sl. I analiziraju nekoga ili nešto. Čuješ ih po nekad kažu – „e to mi pre

Vraćamo se iz prodavnice prije neki dan suprug i ja, i sretnemo jednu od zanimljivijih osoba iz komšiluka. Pita ona šta je samnom, nije ništa novo odavno čitala... „Nisam stigla, ali biće uskoro“ – odgovorim. Interesantno mi je bilo kada sam tek počela ovo moje druženje sa vama na ovaj način, koliko ljudi ovo zapravo čita. Mislila sam niko od poznatih sigurno, osim onih koje uputim na to da pišem javno pa da bace pogled. I onda je reakcija stigla od komšinice, kojoj nisam slala link, i sa kojom imam super odnos u prolazu, o njenom cveću. Otkako je znam, a par mjeseci smo živjele u istom ulazu, ona gaji cvijeće i održava dvorište. Volim nasmijane ljude, a ona svojim „dobar dan“ nikada ništa drugo nije ni prenijela na mene, osim zaista dobar osjećaj uz osmijeh da dobrih ljudi ima, i da te posmatraju svojim očima i bez obzira na sve, imaju osmijeh uz pozdrav. Ima nas raznih.. Neko je sigurno dao dijanozu, tj. dao naziv koji jasn opisuje karaktere naše. Ima nas i sličnih, pa svako

Toliko bih vam toga pisala, tako mnogo je dešavanja u našim životima otkako sam vam pisala poljednji put. Toliko da ne mogu da se odlučim šta da izdvojim, a sve objaviti ne mogu, zbunila bih vas raznolikošću... A pišem, i čitam napisano, i čini mi se – nije dovoljno dobro. Možda sam previše samokritična pa mi ništa od svega nije dovoljno dobro. Ili je preopširni nastavak na neko dešavanje od prije, ili je vezano za ljude koje vi ne poznajete, pa počnem da vas uvodim u moju svakodnevicu... svakako sve od navedenog je previše lično. I onda shvatim da ja drugačije ne znam, jedino iskreno, onako kako zaista jeste, uključujući imena.Ali poenta mog pisanja je šta sam iz svega naučila i na koji način. Da taj svoj nauk podijelim sa vama koji ovo čitate, da i vama koristi. Ništa jače nije od zagrljaja voljenih i ukazanog povjerenja koje uspiješ opravdati... Snaga koju dobiješ i koju daš svojim prisustvom, osmijehom, podrškom. Naravno, najdraže nosimo sa sobom uvijek u srcima i mislima. I

U dilemi sam od subote. Mališa je opet imao takmičenje. Ovoga puta vratili smo se bez medalje. Bio je poražen u dvije borbe. Poslije prvog poraza, bio je razočaran do suza. Ipak, nije sklon plakanju i nerado pokazuje slabosti. Mene po nekad to rastuži, što tako mali već shvata, svjestan da će se njegove slabosti okrenuti protiv njega i rijetko ih pokazuje. U drugoj borbi se bolje snašao. Ipak nedovoljno dobro da bi rezultat bio na njegovoj strani. Tješili smo ga. Na mene se ljutio – „mama, pusti me, ponašaš se prema meni kao da sam beba!“ I eto, ja sam u dilemi – da li je važno učestvovat, ili je ipak važno pobijediti, kada već učestvuješ? Mislim da je odlično to što učestvuje u pripremama i što je dio tima. Ipak mislim da je važno željeti pobjedu kad si već došao na takmičenje. Na takmičenje idu oni koji žele pobijediti, i nije fer boriti se a ne željeti pobjedu. Nije fer prema protivniku. Ispravite me ako griješim... Malo sam sluđena ovih dana. Priznajem – ne ide sve gla

Koliko se moja djeca razlikuju od druge djece? Koliko se moja porodica razlikuje od drugih? Dijelim sa vama značajne momente u posljednjia tri mjeseca... Upućeni ste u sve bitne odluke. Za sada donešene odluke nećemo mijenjati. Sve što ste pročitali dosada, sve čemu ova mama pribjegava pokazalo se djelotvornim, možete pokušati i sami. Dok moja djeca odrastaju, ja se prisjećam svog djetinjstva, kako bih bolje shvatila njih, kako bih im bila bliža. Ponekad se zaboravim, ali pisala sam vam već, tu su oni da me podsjete da je dosadno biti ozbiljan... I tako, dok njih vaspitavamo i odgajamo, ja se prisjećam kako sam mokra od kiše dolazila kući. Znam da sam obožavala da odmaram uz TV program, dok mama i tata dremaju. Bio je to kolaž edukativnog sadržaja, uz neke crtane filmove i malo muzike... Sjećam se serija i filmova koje sam gledala, knjiga koje sam pročitala. Iz ove perspektive, gdje kao roditelj mogu da posmatram moje roditelje, mogu reći da je veliki uticaj na moje vaspitanje i m

Svakoj mami je njeno dijete najbolje. To povlači za sobom da je ona kao majka najboljeg djeteta – najbolja majka. Svako vrijeme ima svoje trendove dobre i nedobre. Svako bira po svom ukusu kom trendu će se prikloniti. Kao djevojčica sam voljela da budem drugačija, ali sam poštovala granice pristojnog i nepristojnog... Kao mjaka – posmatram moju djecu i svijet oko njih u nadi da će se oni pridržavati granica koje sami sebi odrede. Nije isto vaspitavati djevojčicu i dječaka, meni nije isto. Mislim da nije isto vaspitavati dvije djevojčice i dva dječaka. Sve zavisi kakve su osobe naspram nas i što prije shvatimo da su to osobe sa mišljenjem, stavom i shvatanjem veće su nam šanse da im omogućimo da granice koje određuju budu kvalitetne. Veliki je izazov biti roditelj svakog vremena, ne samo danas. Umjetnost je djeci predočiti da sve materijalno oko njih postoji da im služi. Danas je dostupno svo znanje ovoga svijeta, kao i sva zla... Kojim vrijednostima ih mi to učimo ako svi u kući

Sve je spremno za školu, bar želim vjerovati da jeste. Moram priznati, pristojno smo potrošili ovaj zimski raspust. Posljednji dan ovog zimskog raspusta bio je fantastično topao, obasjan suncem. Čim smo se probudili otišli smo u šetnju pored mora. Neopisiv užitak, koji odavno sebi nisam priuštila. Imam prijateljicu, sa kojom je druženje i počelo pričom o moru. Njoj je dovoljno samo da ga gleda sa neke udaljenosti, ne mora mu prići ili ga zagaziti. O njoj sam mislila jutros dok smo gledali mirno more i galebove kako kruže...Danas sam shvatila koliko je čarobno samo sići pored mora i ostaviti sve da pričeka. Moja prijateljica cijeli život jako puno radi i uvijek je tu da pomogne svakome kome može. Učiniće sve ne obazirući se na to da li možda radi na svoju štetu. Kritikovala sam je mnogo puta, iako je starija od mene... dozvolila je sebi da ugrozi svoje zdravlje. Mislim da nije ni bila svjesna štete koju sebi nanosi... mislim da, iako je sve prošlo dobro, ni danas nije puno promjenila

Smjenjuju se ovih dana niske temperature, olujni vjetrovi, snijeg, kiša, sunce... Tračak prazničnosti još uvijek je u nama. Ovaj Božić za nas je bio čaroban! Naime, prije nešto više od tri mjeseca bili smo prinuđeni da mijenjamo stan u kom smo do tada živjeli. U potrazi za novim, boljim upoznali smo interesantne ljude i zavirili u nevjerovatne stanove. Šta se krije iza pojma nevjerovatne, prepuštam vama da rasudite... U toj potrazi, naišli smo na lijepu ponudu za kupovinu stana. Tražili smo stan za iznajmljivanje, ali ipak pogledali stan o kom  pričam, zbog primamljive cijene po kojoj se prodaje. Sutradan smo dogovorili obilazak. U zgradi preko puta. Kada smo ga pogledali, odmah smo se usaglasili – stan je definitivno po našoj mjeri. Nije bilo potrebe da mnogo razmišljamo i razgovaramo o tome. Kao što ni o djeci nismo razgovarali i pravili planove kada da se rode...odluka je donešena istovremeno na obije strane! Uvijek kada bi nam se želje uskladile - to bi bile najbolje odluke ika

Ja sam mama koja voli da obećava i ispunjava obećanja, stoga, pišem i u Novoj! Početkom Nove godine obasipamo jedni druge brojnim željama – ljubav, zdravlje, novac uglavnom se ponavljaju... Otkako sam mama svake godine poželim da za doček iduće raspolažem sa više novca koji ću potrošiti za poklone. I svake godine isto razmišljam dok kupujem poklone iako zaista iz godine u godinu trošim više. Zapravo isto sam razmišljala, jer ono što je djeci potrebno ne može se novcem kupiti. Znam, zvuči kao kliše prethodna rečenica, ali imam obrazloženje... Naime, od kada smo počeli sa pripremama za ovogodišnji doček, poznato vam je – koncerti, nastupi, putovanja, priprema ukrasa... I onda, tri dana pred sami doček, moja djeca dođu kući iz škole pod visokom temperaturom. Nikada se nije desilo da istovremeno oboje budu bolesni, novo iskustvo za sve nas. Sve smo stavili po strani i dali se na skidanje temperature, sirupi, obloge, masaže... U tim trenucima mojoj djeci nije bilo potrebno ništa osim nj

Ovog puta dobro sam se zamislila šta da pišem... Izraz koji najbolje opisuje proteklu sedmicu je – radna. Od jutra do mraka svi redom imali smo obaveze i praznične zadatke. Naime – mi smo jedna muzikalna porodica – svi sem mene. Marko svira bubnjeve, Sunčica i Mališa klavir. Sunčica je takođe član hora naše muzičke škole, i kod nas je svaki decembar veoma raspjevan... O Mališinom internom sam pisala... i još nam se nisu slegli utisci. Ipak morali smo nastaviti dalje, dan za danom najavljivati Novu godinu kroz razne nastupe hora od Kotora do Dubrovnika... Dakle, prethodnu sedmicu obilježile su potraga za čarapama, cipelama, odlazak kod frizera i povrh svega stizanje na vrijeme na odredište – koncertna dvorana muzičke škole u Kotoru, katedrala Sv. Tripuna takođe u Kotoru, Porto Montenegro u Tivtu i autobus koji vodi za Dubrovnik...sve je to stalo u četiri dana. U ova preostala tri spakovali smo humanitarni bazar na kom smo  prodavali naših ruku djela. Nije toga bilo puno, ali je

Voditi dnevnik lična je stvar. Ja ću iz mog izdvojiti ono što bih podelila sa svim mamama i budućim mamama... Biti mama čini nas posebnim zaista, jer sve mame su mame posebne dece! A sve mame bile su mamina posebna djeca! Sjetite se... Da li se i koliko mijenja naš život kada postanemo mame? Mijenja, onoliko koliko mi dozvolimo i onako kako ga mi mijenjamo. Vjerujete li mi? Nije jednostavno uvijek donositi ispravne odluke i uvijek nam nad glavom lebdi upitnik – da li sam ispravno postupila? Ja sam odlučila da to mijenjam jer želim lagano donositi odluke, a lagano je ako osluškujem potrebe svoje djece. Kao kada su sami okitili jelku i bili najsrećniji na svijetu jer je to njihova jelka, jer su te ukrase oni pravili... Tako u svemu. Odlučila sam učestvovati u njihovim životima a ne upravljati njima. Mališa je juče imao prvi interni u muzičkoj školi. Prvi put slušao ga je još neko osim učiteljice sa kojom vježba. Prije dvadesetak dana učiteljica mu je najavila interni. Mališa je doš

Bliži se kraj ove godine – ali i početak Nove... Radije na sve to gledam kao na novi početak. Taj trenutak završnog odbrojavanja i prelazak iz Stare u Novu je poseban svima nama. Proslavljamo jedan sasvim novi početak koji nam svima daje vjetar u leđa za nove poduhvate. Mislim da nema bolje teme od Nove Godine za početak pisanja dnevnika jedne mame! Tako ću početi i ja... Posmatram - sve oko mene  lagano dobija praznični izgled.Ulice grada, izlozi, prodavnice... Vrijeme je da se i mi ukrasimo  i dotjeramo za ispraćaj ove i doček Nove. U mjesecu smo kada svi najviše vremena provodimo spremajući se i ukrašavajući poklone koje, za ovaj divan dan u godini, darujemo jedni drugima. Vrijeme koje provodim sa svojom porodicom me inspiriše da budem bolja. Zaboravila sam neko vrijeme da su prave vrijednosti u nama, i da se to ne može platiti novcem. Zaboravila iz želje da svojoj porodici budem najbolja... srećom, tu su da me isprave svojim praštanjem, smijehom i fantastičnim idejama. Otkak