GOSPODINE POSLODAVAC, NE HVALA!

Biti normalan danas je apstraktan pojam, mada ja i nisam neki predstavnik normalnog za mnoge iz mog okruženja...

Pitam se – šta bi bilo kada bismo svima iskreno govorili šta o njima u datom trenutku mislimo?

Zamišljam situaciju gdje kažem – „Ženo – ti nisi normalna! Ti si užasna! Nemaš pojma o životu!“ I onda slijedi rečenica koja me vrati u realnost, a nastavak glasi – „Sredi svoj život počni od sebe, pa onda meni pridikuj!“

E tu stanem svaki put u poslednje vrijeme, i nalet ljutnje, bijesa ili nerazumijevanja prema nekom mom sagovorniku splasne u potpunosti. Jer imam svoj život i jedino na njega mogu uticati.

Ili recimo tamo neki poslodavac, rođen pod određeno složenim zvijezdama i šta god da uradi ili ne uradi, on ostaje poslodavac iako ne zna da formuliše dvije smislene složene rečenice zaredom. Ne, on ne zna ni da ih razumije kada mu ih uputite... Eto takav ti kroji sudbinu i određuje raspored tvog vremena, određuje kada ćeš da dođeš i kada ćeš da odeš, kome ćeš se nasmiješiti i nije mu jasno kako to da si iz prve shvatio šta zahtijeva od tebe pa ne mora da ti ponavlja bar tri puta. Čudi se – kad ti ponovi a ti mu na to kažeš – uradila sam to juče kako ste i tražili od mene – a sa druge strane prekid filma, ne zna kako da reaguje, jer on je poslodavac u obavezi da uvijek nešto zahtijeva... Zamišljala sam tako šta bih sve njemu rekla... Zamišljala i sladila se zamišljenom reakcijom. Sve sam smislila i šta ću obući i gdje ću sjesti u odnosu na njega u kom momentu ću se nasmiješiti a u kom biti ozbiljna i svakako – odlučila sam – vrlo pribrana. I znate šta – vrlo pribrano, uz osmijeh sam mu sve prećutala! Kako takvom bilo šta objasniti? Tog dana sam bila presrećna, kada sam ispraznila svoju fioku i predala svoj radni prostor prvoj ambicioznoj službenici na koju sam naišla. „Ideš? Danas? Sad? Ali nema još 12, zar nećeš ostati do kraja smjene?“ zbunjeno je zapitkivala dok sam prenosila sve šta je urađeno i šta treba da očekuje. Ja sam svoje odradila i konačno izašla odatle prije zalaska sunca. Nema potrebe nekome objašnjavati – objasnila sam sebi u sekundi, u kancelariji mog pretpostavljenog koji je tražio da kažem nešto poslije svega što je on rekao meni. Ja sam ga na to samo pogledala i progutavši sve što sam danima planirala da mu kažem rekla sam – „U redu, mogu li ja onda sada da idem? Ne moram čekati kraj smjene?“

„Možeš“ – zbunjeno reče, ne očekujući takav ishod.

Prijatelje možemo da biramo. Ja tačno znam čije mi društvo kada godi i po tome se ravnam. Imam prijatelje koje ne moram i ne mogu da prevarim, isfoliram – kao dobro sam a nisam i sl. Imam prijatelje koji znaju, ako se ne javljam to je faza, učaurila sam se i svu energiju usmjerila na nešto veće, čemu ćemo se zajedno radovati kada do toga dođe. A Šta sa ljudima koji su dio naše svakodnevice po defolt-u? Njih ne možemo da biramo zar ne?

E to je ono najdivnije u našim odnosima sa drugima – mi biramo kako ćemo mi reagovati i na šta ćemo od svega reagovati. Pa da! Ima li smisla ubjeđivati uvjerenog?

To uobičajeno sretanje nekih ludi, ma koliko učestalo bilo njima ne daje na važnosti u našim životima, ali nam takvi itekako pomažu da shvatimo šta ne želimo i kakvi ne želimo biti!

Gospodine poslodavac – puno hvala ali ne hvala!