Mama, ti si luda

Koliko često je svako od nas bio u situaciji da nešto ne uradi ili se ne obrati nekome zbog predrasuda? Znate ono kad unaprijed imate izgrađen sud o nekome ili nečemu... Ovih dana to je bila moja tema za razmišljanje. Dugo, već mjesecima, imam određeni stav prema nekim ljudima za koje smatram da imaju određeni stav prema meni. Naravno, u skladu sa tim nisam htjela da ostvarim komunikaciju sa njima. Važno je da znate da je taj moj stav baziran na mojim pretpostavkama. I sad mislim – koliko je to glupo – pazi, ja mislim da neko nešto misli. I? I ništa! Upravo tako, dani prolaze, život se dešava, ali preokret, promjene, ono što mi je potrebno se ne dešava. Upravo zato što ja mislim da neko nešto misli o meni... I kako to obično biva, kada tražiš nađeš, uglavnom na nekom neočekivanom mjestu ili u neočekivano vrijeme. Ja sam se probudila sa odgovorom, tj. sa pitanjem. A šta ja mislim o meni? Eto kamena koji je sve vreme sprečavao da se moji točkovi pokrenu naprijed! Dakle – ni

Biti normalan danas je apstraktan pojam, mada ja i nisam neki predstavnik normalnog za mnoge iz mog okruženja... Pitam se – šta bi bilo kada bismo svima iskreno govorili šta o njima u datom trenutku mislimo? Zamišljam situaciju gdje kažem – „Ženo – ti nisi normalna! Ti si užasna! Nemaš pojma o životu!“ I onda slijedi rečenica koja me vrati u realnost, a nastavak glasi – „Sredi svoj život počni od sebe, pa onda meni pridikuj!“ E tu stanem svaki put u poslednje vrijeme, i nalet ljutnje, bijesa ili nerazumijevanja prema nekom mom sagovorniku splasne u potpunosti. Jer imam svoj život i jedino na njega mogu uticati. Ili recimo tamo neki poslodavac, rođen pod određeno složenim zvijezdama i šta god da uradi ili ne uradi, on ostaje poslodavac iako ne zna da formuliše dvije smislene složene rečenice zaredom. Ne, on ne zna ni da ih razumije kada mu ih uputite... Eto takav ti kroji sudbinu i određuje raspored tvog vremena, određuje kada ćeš da dođeš i kada ćeš da odeš, kome ćeš se

Dom je tamo gdje se sklupčaš u najslađe usnule mirise i možeš zaspati poslije svega što je prošlo tog dana, prije svega što novi nosi. Ono što snagu daje je najdraži dječak koji se namjesti uz tebe kada mu priđeš i grliš dok spava. Dok premotavaš film toga dana – sve nestašluke opraštaš i žao ti ako si vikala ili kritikovala ili još gore, propustila dan sa njim zbog drugih obaveza. A onda praštaš sebi jer te i u snu osjeća i raduje ti se. Ono što snagu daje je analiza serije koju počneš da pratiš sa svojom tinejdžerkom i koja te vrati u te godine, ni malo bezbrižne, jer ne znaš kako da se ponašaš kada se prvi put zaljubiš. Da li da kažeš kući i šta da kažeš. Hoće li te razumjeti? Hoće li ti se narugati? To prepričavanje epizode koju propustiš zbog već pomenutih drugih obaveza odvede do nevjrovatnih priča... I to je super, to kada propustiš epizodu tog dana, epizodu čije prepričavanje odvede u događaje toga dana ili neispričane događaje prethodnih dana. To su čarobni razgov

     U mojoj ulici bilo je mnogo djece, različitih imena, interesovanja, porijekla... ali nam je djetinjstvo bilo zajedničko. Okolnosti su nas razdvojile, svi smo raštrkani na sve strane bukvalno... Zamišljala sam tako, kao mlađa, kako neki izgledaju, kakav im je glas. Koliko su drugačiji od mene i da li oni mene pamte... Priznaću vam nešto: Kada si iskren – zaista će se ostvariti! Zbog načina na koji smo razdvojeni i gdje smo sve raštrkani nikada po nekoj logici ne bi postojala mogućnost susreta ili komunikacije. Svako je od nas ove godine proživio na svoj način, ni malo lagan. Ali, godinama kasnije sve se složilo i postavilo tačno kako treba. Živi, zdravi i nasmijani potražili smo i pronašli jedni druge. Praznina zvana djetinjstvo ispunjena je i ja mogu dalje uz podršku voljenih iz ulice. Mogu opet biti dijete! Mogu biti dobar roditelj, dobar čovjek. Mogu biti srećna. Otkako je prekinut period mog ranog djetinjstva, tj. ne prekinut već potpuno presložen, isprekidan,