AKO NE MOŽEŠ PROTIV - PRIDRUŽI SE...

U svijetu Kardašijan i ostalih riality programa, pitam se kako sebe da vaspitam da bih i djecu vaspitala.
Ne shvatam...zar je potrebno dati komentar na osobe koje su 24h dnevno spremne da svoju privatnost izlažu javnosti, i na taj način steknu popularnost i osvoje medije? Čemu mediji služe a čemu zapravo treba da služe?
Imam ja svoj riality - sunce, more, kišu, vjetar...pubertet jedne djevojčice i dječačke nestašluke... Nisam podobna, ne uklapam se u te analize. Vjerovatno je lakše pobjeći od svoje realnosti gledajući tuđu, ili se poistovjećivati sa njima tamo. Mnogi pametniji su sve to iskomentarisali već.
Brine me to postavljanje standarda i kako iz puberteta kolji te već dovoljno mijenja i izluđuje izaći stabilan i bez kompleksa. Kako iskorjeniti zavisnost od telefona u društvu koje insistira na komunikaciji jedino tako. Djeca se sastanu sjede i igraju igrice ili skrolaju po facebuk-u, instagram-u i sl. I analiziraju nekoga ili nešto. Čuješ ih po nekad kažu – „e to mi prebaci“ „ekstra je, pošalji mi to“ „nemoj tu sliku, vidi kako sam ispala“, „taguj me“...
Treba živjeti u skladu sa vremenom, shvatam. Ali šta ako nam standard ovog vremena nanosi štetu? Treba li pristati na to da se trudim na sve moguće načine, čitam, učim, razgovaram, pitam...a da moja djeca s punoljetstvom potraže sreću u nekom riality prgramu? Danas je umjetnost malo iskrivljena priznaćete. A telefoni nova bolest zavisnosti, u koju svjesno uvlačimo našu djecu omogućavajući im pristup tim predivnim uređajima koji nas spajaju sa svijetom.
Ako ne možeš protiv – pridruži se? Tako izgleda danas funkcioniše ova planeta.
Ne dopadaju se ni moji stavovi svima. Ja smatram da djeca treba da imaju svoje mišljenje i da ga ispolje. Smatram da imaju prava na to da im se negde ne ide ili nešto ne radi isto kao i mi odrasli. Ipak mnogima je nejasno kako to može? „Djeca treba da rade šta im se kaže“. A onda mi se čude kada im ukinemo telefon ili crtani film jer nisu ispoštovali dogovor...
Nemoguće je ugoditi društvu i okolini. OK, treba živjeti u skladu sa vremenom, ali ako to znači da pristajem na manje vrijedno samo da ne štrčim, žao mi je, odbijam da se uklapam. Možda jeste teži put trenutno, ali smatram ga ispravnim. Mislim da je bolje sada istrpjeti po neko dječije nezadovoljstvo zbog eventualne kazne jer dogovor nije ispoštovan, nego se kasnije hvatati za glavu. Smatram da osnovne obaveze svako od nas mora ispoštovati. Desi se da svi zaboravimo ponešto ponekad, ali kada zaboravljanje pređe u naviku to postaje zabrinjavajuće.
Sjećam se, kada sam bila dijete, nije me čuvala baka dok su roditelji na poslu, ni mene ni brata. Nismo imali svako svoju sobu  i paket od šezdeset osnovnih tv programa. Nismo išli ni u privatni vrtić, niti su nas vozili na treninge i slične aktivnosti. Ipak odrasli smo, i nakon takvog djetinjstva usudili smo se da postanemo roditelji. Moja djeca imaju i baku i privatni vrtić i šezdeset programa, ne iz kompleksa nego je to u skladu sa vremenom... Ipak moja djeca kada odu na putovanje u neki drugi grad uvijek nađu neku knjižarui potraže knjigu koja će im ujedno biti uspomena na putovanje. Zbog toga mislim da su naše metode vaspitavanja naše djece ispravne i da smo u bitnim stvarima uspjeli iako nemaju svoju sobu.
Ni meni se ne sviđa na koji način neko koristi sapun, ili kako začini hranu, koliko se šminka za posao kako se ophodi sa ljudima, ali nije moje da osuđujem... Najlakše je primjetiti kod drugog da nešto nije dobro. Moje je da to ispravim kod sebe.