KE NOVA?

Smjenjuju se ovih dana niske temperature, olujni vjetrovi, snijeg, kiša, sunce... Tračak prazničnosti još uvijek je u nama. Ovaj Božić za nas je bio čaroban!
Naime, prije nešto više od tri mjeseca bili smo prinuđeni da mijenjamo stan u kom smo do tada živjeli. U potrazi za novim, boljim upoznali smo interesantne ljude i zavirili u nevjerovatne stanove. Šta se krije iza pojma nevjerovatne, prepuštam vama da rasudite... U toj potrazi, naišli smo na lijepu ponudu za kupovinu stana. Tražili smo stan za iznajmljivanje, ali ipak pogledali stan o kom  pričam, zbog primamljive cijene po kojoj se prodaje.
Sutradan smo dogovorili obilazak. U zgradi preko puta. Kada smo ga pogledali, odmah smo se usaglasili – stan je definitivno po našoj mjeri. Nije bilo potrebe da mnogo razmišljamo i razgovaramo o tome. Kao što ni o djeci nismo razgovarali i pravili planove kada da se rode...odluka je donešena istovremeno na obije strane! Uvijek kada bi nam se želje uskladile - to bi bile najbolje odluke ikada u našim životima – pokazalo je vrijeme.
Naravno, ne ide baš sve preko noći, ali odluka je važna. Presudna.
Život jedne majke je predivno iskustvo, bar ove čiji dnevnik čitate... Svaki me dan podsjeti da je potrebno uzdignute glave ići naprijed. Odlučno. Kada kažem to, mislim da treba biti siguran u svoje odluke ali obavezno pristajati na kompromise.
Svaki je dan izazov, kod kuće ili na poslu... potrebno je sačuvati mir i stabilnost kako bi taj mir donijeli svojim ukućanima. Za uzvrat uvijek dobijem nazad ono što dajem, a vjerujem da je tako u životu svakog od nas.
Juče smo imali uzbudljiv dan (više manje svaki nam je takav). Ovaj juče bio je zanimljiv po tome što smo ga započeli lijeno, lagano (kao svaki dan raspusta) a pred nama su bile određene obaveze koje nismo htjeli odložiti. Kasno smo krenuli, puno se vozili... smjestili u automobil više nego što teoretski u njega može stati... Koju godinu nazad ne bismo ni pokušali učiniti tako nešto, a vjerujem da bi se puno brže vratili kući nervozni okrivljujući jedni druge za propali dan. Naučili smo da je ono najvrijednije i najvažnije što imamo – vrijeme koje provodimo zajedno. Juče smo svoje nervoze stavili po strani.
Novi izazov u svemu je što smo imali najavljene goste, i trebalo je da se vratimo kući otprilike u ono vrijeme u koje smo pošli... Bez nervoze smo uspjeli da dođemo kući i praktično se pokazalo da dobijamo za uzvrat ono što dajemo. Organizovali smo se, pripremili večeru čak i kolače za goste koji su malo kasnili... Smejali smo se, a društvo koje nas poznaje osjeća neku promjenu među nama. Kažu da smo mnogo prijatni i skladni. Mi se tome nasmejemo, jer ništa ne radimo, samo po malo radimo na sebi i prihvatamo se oakvi kakvi jesmo. Dozvoljavamo jedno drugom da međusobno utičemo i onoliko koliko je moguće mijenjamo sebe na bolje. Ono što je nepromjenjeno prihvatamo...
Djeci smo potrebni ovakvi, nasmijani i šašavi. Mene nekad obuzme zbilja, pa idem po kući i opominjem. Djeca me doduše ne uzimaju za ozbiljno kada ponavljam neprestano „spremite sobu, vidite kakav vam je nered“.
„Ti bi mama da ti je uvijek sve red!“ – čude se mališani. Mene ponese tako, zaboravim koliko je nevažno da li je raspored jastuka po bojama kako treba jer su se oni pobrinuli da te jastuke rasporede kako njima odgovara da se na njih naslone. Kao što je nevažno da zateknem suvu sudoperu ako je suđe oprano...
Preporučujem svakoj mami da vodi dnevnik i da ga pročita s vremena na vrijeme jer na taj način može uvidjeti bitne stvari kod sebe koje nam u svakodnevnom životu neprimjetno promaknu.

Dobro je podsjetiti se i „loših“ trenutaka, oni nas podsjećaju koliko vrijedimo, koliko smo snažni i koliko smo naučili.
Dobro je imati lijepe trenutke, jer u suprotnom nebismo imali šta da zapišemo.
O da – dobro je biti mama, i ne zamjerite na ovom tekstu možda nije ono na šta ste navikli od mene, jer smo svi imali pune ruke posla u posljednjih sedam dana – čistili smo i useljavali...