KIŠOBRAN NA TAPETU

Novu Godinu dočekala sam na novom poslu, na drugom kraju grada, na random mjestu koje ni zamisliti nisam mogla…

Ono o čemu želim pisati je da sve što ode u etar, sve nam se vrati, još jednom sam se uvjerila u to!

Da bih vam dočarala bar malo proživljeno iskustvo koje želim podijeliti sa cijelim svijetom jer je krajnje nestvarno, a ipak stvarno, moram se vratiti pričom nekoliko godina unazad.

Kada su djeca bila mala, prije nekih pet/šest godina, poveli smo ih na radionicu u okviru dječijeg pozorišnog festivala. Mališa je bio malen, tek napunio četiri godine, ili možda tri, nisam sigurna. To je prva radionica na koju smo ih vodili i mališu ostavili samog u gradu.

Na toj radionici djeca su iscrtavala kišobrane, koji su kasnije bili okačeni negdje u gradu, na nekom trgu između zgrada. Nismo otišli na izložbu i nisam vidjela njihove radove...uvijek mi je bilo po malo tužno kada bih se sjetila da su dali doprinos uljepšavanju grada a ja nisam uspjela da vidim to... Tražila sam kasnije fotografije na internetu, ali bezuspješno...

Za sve ove godine mnogo se toga izdešavalo, djeca su rasla, svirala, pjevala, ukrašavala i na razne načine učestvovala na raznim festivalima... Putovali smo, radovali se, tugovali, meditirali, imali psa, promijenili poslove...  kišobrani su ostali tamo negde zamrznuti u tom periodu, ali nezaboravljeni.

Prije par dana, dva dana pred početak Nove godine, na novom poslu, na drugom kraju grada, pođem do banke, ove najbliže kancelariji. Banka je otvorena, pijre četiri, možda pet godina. Nikada nisam ušla u nju jer mi nikada nije bila usput. Ulazim u banku, već po malo euforična zbog ukrasa kojima smo okruženi i praznične atmosfere... Dakle ulazim, i čim sam zakoračila u banku – šok. U nevjerici sam gledala u zid ispred sebe sa osmjehom i iznenađenjem. Na zidu banke urađen je tapet od fotografije na kojoj je motiv iz grada, slikano odozdo, da se vidi nebo, krajičak zgrada i u prvom planu tri iscrtana kišobrana... Nestvarno! Stojim ispred zida i prepoznajem kišobran na kom pišu imena moje dece. Prepoznajem rukopis moje devojčice. Dođe mi da svima kažem – „ove su kišobrane iscrtavala moja djeca!“

Od svih kišobrana koji su iscrtani, od cijele izložbe (cijeli jedan trg bio je pokriven) za taj zid je izabrana baš ta fotografija sa baš tim kišobranima 😊

Da li je to slučajnost?

Šta god da je, taj prizor, u banci ispred zida uljepšao je moj dan, godinu koja prolazi i godinu koja dolazi. Znam da ne moram trčati za nečim, sve me sačeka i sve je već posloženo. Što se prije prepustim, više ću uživati.

Nikada, ni da sam zamišljala prizor da negdje u prolazu vidim te kišobrane, nikada ih ne bih očekivala na zidu banke na drugom kraju grada. Pogotovo poslije toliko godina kada su kišobrani spakovani negdje blizu zaborava.

Zato znam da odgovor na sva pitanja sigurno postoji negdje, i da će se samo pojaviti tamo gdje mi je najpotrebniji i gdje ga ni sanjati ne mogu.

Srećna nam ova Nova Godina, znam da može biti samo bolja od prethodne, ostaje samo da se uvjerimo u to i uživamo u svakom novom danu!