KRAVATA I KLAVIR

Voditi dnevnik lična je stvar. Ja ću iz mog izdvojiti ono što bih podelila sa svim mamama i budućim mamama... Biti mama čini nas posebnim zaista, jer sve mame su mame posebne dece! A sve mame bile su mamina posebna djeca! Sjetite se...
Da li se i koliko mijenja naš život kada postanemo mame? Mijenja, onoliko koliko mi dozvolimo i onako kako ga mi mijenjamo. Vjerujete li mi? Nije jednostavno uvijek donositi ispravne odluke i uvijek nam nad glavom lebdi upitnik – da li sam ispravno postupila?
Ja sam odlučila da to mijenjam jer želim lagano donositi odluke, a lagano je ako osluškujem potrebe svoje djece. Kao kada su sami okitili jelku i bili najsrećniji na svijetu jer je to njihova jelka, jer su te ukrase oni pravili... Tako u svemu. Odlučila sam učestvovati u njihovim životima a ne upravljati njima.
Mališa je juče imao prvi interni u muzičkoj školi. Prvi put slušao ga je još neko osim učiteljice sa kojom vježba. Prije dvadesetak dana učiteljica mu je najavila interni. Mališa je došao kući kada je uslijedilo standardno pitanje „I, kako je bilo?“
„Dobro, imam interni u decembru, opet ćemo morati da idemo u Podgoricu!“
„Ali Mališa, nije ti interni u Podgorici.“
„Ma znam, ali moraćemo da idemo po kravatu“
U međuvremenu išli smo na putovanje, pa je Mališa na putovanju izabrao kravatu i košulju. Ja sam učestvovala na taj način što sam mu pokazala dječiji butik u čijem izlogu sam vidjela košuljice za dječake. U prvi mah krenula sam da gledam i biram i onda mi je kliknulo u glavi – povukla sam se, neka bira sam. I onda se desila fantastična stvar, ne samo da je birao nego je bio raspoložen da proba na licu mjesta (mame će razumjeti). Izabrao je košulju koja mu se apsolutno dopada i koju zaista želi da nosi. U istaj radnji, ispod vješalice sa košuljama bila je i vješalica sa kravatama. Pažljivo je birao koja kravata mu se slaže sa košuljom. I tako je juče pred publikom (roditeljima svojim i svojih drugara) neometano izašao i sjeo za klavir u novoj košuljici i sa kravatom.
Nisam vam pisala da je Mališa inače pravi dječak sa pjegicama na licu, nestašan i uvijek u trenerkici. Trenira džudo, ide na takmičenja, mršav i žilav, ali odlučan. I odličan. Na internom je to bio isti taj Mališa, sa pjegicama ali sa urednom frizurom, u košuljici sa kravatom... odlučan i odličan, ali najvažnije od svega – ZADOVOLJAN.
Znaju moja djeca da ja idem na posao i da me neće gledati određeni dio dana, kada propuštam njihov povratak iz škole, rad domaćih zadataka, odlazak u muzičku školu...
Ali ono malo vremena provedenog sa njima, njima nije malo ukoliko sam im posvećena Posvećena na način da razgovaramo, slušamo jedni druge, međusobno se savjetujemo i pomažemo. Mnogo brže pojedemo večeru ukoliko je zajedno spremamo. Kao što su me naučili da je užitak dočeka Nove godine potpun i čaroban kada sami pravimo ukrase i poklone.
Možda vam se čini da nije lako uključiti djecu u svakodnevni život jedne majke, ali to mora biti obostrano. Uključite se i vi u njihov život, ne upravljajte njima, i dozvolite im da oni učestvuju u vašem, a ne da upravljaju njime. To se vjažba, svakog dana potrebno je da vježbate i navikavate jedni druge, postepeno, po malo. Sve u životu je stvar vježbe.
Recimo da odlučite da pletete džemper. Prvo je potrebno da nabavite vunicu i igle, potom da naučite da pletete. Nakon toga vježba – pletete kad god možete dok ne naučite kako da oblikujete to što radite...
Svakog dana ugodite sebi malim stvarima, koje kada se saberu daju veliko zadovoljstvo.
O da – i ja vježbam svakog dana, mada i dalje ponavljam istu grešku – kada dođem kući izleti mi iz usta „kako je bilo u školi?“ i „jeste li uradili domaći?“
Pišem vam i obavezujem se da ta dva užasna pitanja izbacim iz upotrebe odmah!