MOGU SVE!

Ovog puta dobro sam se zamislila šta da pišem...
Izraz koji najbolje opisuje proteklu sedmicu je – radna. Od jutra do mraka svi redom imali smo obaveze i praznične zadatke.
Naime – mi smo jedna muzikalna porodica – svi sem mene. Marko svira bubnjeve, Sunčica i Mališa klavir. Sunčica je takođe član hora naše muzičke škole, i kod nas je svaki decembar veoma raspjevan...
O Mališinom internom sam pisala... i još nam se nisu slegli utisci. Ipak morali smo nastaviti dalje, dan za danom najavljivati Novu godinu kroz razne nastupe hora od Kotora do Dubrovnika...
Dakle, prethodnu sedmicu obilježile su potraga za čarapama, cipelama, odlazak kod frizera i povrh svega stizanje na vrijeme na odredište – koncertna dvorana muzičke škole u Kotoru, katedrala Sv. Tripuna takođe u Kotoru, Porto Montenegro u Tivtu i autobus koji vodi za Dubrovnik...sve je to stalo u četiri dana. U ova preostala tri spakovali smo humanitarni bazar na kom smo  prodavali naših ruku djela. Nije toga bilo puno, ali je bilo zanimljivo i fantastično na koji način smo se rasporedili i pripremali šta da iznesemo na bazar... ali idemo redom, da ne skačem sa teme na temu...
Ne smijem izostaviti pripreme i ushićenje povodom promocije novog albuma Grimm benda u kom Marko  svira... Isto uzbuđenje kao kad smo se spremali za Mališin prvi interni, košulju i kravatu... Nije mala stvar – KIC Budo Tomović... Svi smo bili uzbuđeni, pažljivo birali šta će ko obući i kakvu frizuru imati. Mališu smo dodouše morali da molimo da obuče košulju...
„Ali mama, neću košulju i pantalone, biću previše sladak! “ – smeta mu pažnja te vrste , kada mu se dive svi koji ga vide. Smiješna situacija, ali za njega možda ozbiljan problem. Nije mu komotno kada mu svi oko njega govore da je „presladak“. Kako ostati ozbiljan i sačuvati povjerenje koje imamo međusobno? Uspjela sam nekako da sakrijem osmijeh.
„Ali Mališa, ti si svakako presladak šta god da obučeš, to nema veze sa košuljom!“
„U redu ako tako misliš, ali samo ovaj put, zbog tate“ rekao je mališa... I krenuli smo i stigli na vrijeme i zaista je bilo odlično. Naglašavam sve to jer u takvim situacijama pravi je uspjeh krenuti iz kuće a da su svi zadovoljni i stići na vrijeme, a to u ovom  slučaju znači prije početka koncerta, zapravo prije nego je publika ušla... Znaju mame o čemu pričam, jer nije lako ugoditi svima. Zapravo, u svemu je potreban dobar balans i mogućnost kompromisa. Moji roditelji ne shvataju te kompromise, po njima mora biti onako kako ja kažem. Meni je ipak draže kada sve što radim sa mojom porodicom bude na obostrano zadovoljstvo. Iako to podrazumijeva da učim istoriju za osmi razred sa mojom Sunčicom jer njoj samoj to nikako nije išlo ove godine. Provele smo učeći istoriju cijelu jednu sedmicu, skoro svako popodne i vikend, ali vrijedilo je.
Ljuta na profesora iz istorije i cijeli svijet kroz suze me pitala „Zašto ti stalno govoriš da ja mogu sve?“
Tada sam shvatila da ona ne zna osnovnu stvar u životu – a to je da može sve što želi, i da zato mora da pazi šta želi. A ja sam željela da joj pokažem kako je ta rečenica da može sve istinita. Strpljivo sam se vratila u vrijeme baroka, habzburgovaca i osmanlijskog carstva...ali vrijedilo je! Dokazala sam joj da može!
Danas ona opet uči sama, nema izgovor da ne zna ili ne može da nauči.
Na isti način spremali smo se i za humanitarni bazar. Kroz druženje, praveći zajedno ukrase za doček Nove godine odlučili smo da rukotvorine iznesemo u javnost i na taj način damo svoj humani doprinos. Od prijave do bazara imali smo sedam dana da se pripremimo. Kakvih sedam dana opisala sam gore, ali vođena rečenicom da možemo sve što želimo, radili smo svakog dana svi. Lijepili, dekorisali, sjeckali... pristojno se umorili i bili zadovoljni štandom koji smo imali.  Bazar je humanitarnog karaktera, a mi smo imali jaku želju da učestvujemo i učestvovali smo srcem. Svakoga dana iznenadili smo jedni druge improvizacijom i novonastalim idejama jer smo radili razdvojeno ko je kada stigao između obaveza od posla, škole, domaćih zadataka, proba i nastupa...
Dragi moji, želim vam puno ljubavi, smijeha i kompromisa. Ja ću nastaviti da pišem svakoga dana i u Novoj godini!