S POGLEDOM NA MORE
Sve je spremno za školu, bar želim vjerovati da jeste. Moram priznati, pristojno smo potrošili ovaj zimski raspust.
Posljednji dan ovog zimskog raspusta bio je fantastično topao, obasjan suncem. Čim smo se probudili otišli smo u šetnju pored mora. Neopisiv užitak, koji odavno sebi nisam priuštila. Imam prijateljicu, sa kojom je druženje i počelo pričom o moru. Njoj je dovoljno samo da ga gleda sa neke udaljenosti, ne mora mu prići ili ga zagaziti. O njoj sam mislila jutros dok smo gledali mirno more i galebove kako kruže...Danas sam shvatila koliko je čarobno samo sići pored mora i ostaviti sve da pričeka.
Moja prijateljica cijeli život jako puno radi i uvijek je tu da pomogne svakome kome može. Učiniće sve ne obazirući se na to da li možda radi na svoju štetu. Kritikovala sam je mnogo puta, iako je starija od mene... dozvolila je sebi da ugrozi svoje zdravlje. Mislim da nije ni bila svjesna štete koju sebi nanosi... mislim da, iako je sve prošlo dobro, ni danas nije puno promjenila svoj način života i odnos prema drugima. Kada smo počele druženje, prilikom upoznavanja, odmah mi je rekla kako mnogo voli more, samo da ga ima u vidokrugu nju to čini srećnom. Iako skoro cijeli život imam more u svom vidokrugu, tek sam danas u šetnji u potpunosti razumjela šta mi govori, koliko je more moćno i ljekovito.
Razgovaram ja sa mojom djevojčicom prije par večeri... Ima ona običaj da se raspriča kada to uopšte ne očekujem od nje. Na jednostavno pitanje poput „jesi li se umorila danas?“ umjesto odgovora, dobijem iscrpan izvještaj ko je šta, kako i kome rekao. Iznenadi me rečenicama i načinom na koji se ona nosi sa svakodnevnim situacijama u odnosima sa svojim društvom. Osim što mi ispriča ko je šta rekao, obično o njoj ili o nečemu njenom, ona analizira svako dijete iz društva i za svakoga ima objašnjenje za njegovu reakciju. Uglavnom za svakoga ima razumijevanje i razlog da opravda njihove postupke. Ostanem zatečena rečenicama koje izgovara moja trinaestogodišnja djevojčica. A ona kao da zna koliko me iznenađuju njene rečenice, ne postavlja mi mnogo pitanja i ne ostavlja mnogo prostora da sve komentarišem, pa uspijevam da se saberem i da joj dam koji savjet, ne bih li bila od koristi.
„Ja znam da ona ima problema kod kuće. Mene ne zanima da li se ona svađa sa njenom majkom i zbog čega. Mi smo izašle u šetnju jer me ona pitala mogu li sa njom da prošetam. Ja sada imam vremena koliko mi treba, što da ne prošetam sat vremena samo sa njom, ako njoj to znači... Htjela sam samo da znam da je ona dobro, da vidim kako se ona sa tim nosi, jer svi mi nekad imamo neke probleme...“ tako teče naš razgovor. Zavalih se u njen novi lazy-bag na koji sam sjela čisto da provjerim kakav je osjećaj... tu sam ostala, dok je ona nastavila da mi objašnjava situaciju „Ja sam odlučila, ne mogu ja da se nerviram više i da se svađam sa svima zbog jedne osobe! Ovako fino prošettam sa svakim, čujem i drugo mišljenje, pa onda razmislim i donesem zaključak. Ja ne moram uvijek sa svima da šetam i da se družim, ali ovako mogu bolje da ih upoznam i da znam na čemu sam sa svakim od njih...“ Obzirom da moja djevojčica nema običaj da svakog dana razgovara samnom na taj način, da naglas analizira prijatelje i okruženje, uvijek je pustim da mi tako sve ispriča, i ne prekidam je, kako bih saznala što više. Složila sam se sa njom da je ispravno da tako porazgovara sa svima i da je baš lijepo što ima rzumijevanja za drugare sa kojima provodi vrijeme ispred zgrade, ali da nije obavezna baš svakoga od njih da razumije i da ne mora sa svakim da se druži samo zato jer shvata njegove postupke. Potrebno je da većinu svog vremena provodi sa osobama koje je čine srećnom i koje je razumiju i prihvataju. Svađalice i negativci joj nisu potrebni, jer iscrpljuju.
Danima već razmišljam o našem razgovoru. Tako i jutros pored mora... Čim sam ga ugledala obasjano suncem, čim sam udahnula taj miris, odmah sam pomislila na prijatelje. Da bi mi svakodnevnica lakše pala, da bih izgurala svaki dan sa osmjehom, da bih se radovala novom danu i novom izazovu koji taj dan nosi, odlučila sam se okružiti samo divnim ljudima i što više komunicirati sa njima.
Od mojih prijatelja naučila sam puno, i zahvaljujući njima ovo pišem. Radujem se novom danu koji će mi donijeti susret sa nekima od njih. Ovo pišem zahvaljujući nekima od njih. Uspijevam da posavjetujem moju djecu, iako me spopadnu i ostanem zatečena pričom i pitanjima,zahvaljujući nekima od njih. I iskreno se radujem kada vidim da su neki prijatelji razmislili o savjetu koji su od mene dobili. Jedino sa vrijednim ljudima možeš stvoriti nešto vrijedno.
Ja uspijevam sve zahvaljujući mojim prijateljima, dijelom jer su uz mene pa mi je lakše, a dijelom jer ja to mogu – da ih ne iznevjerim...
Posljednji dan ovog zimskog raspusta bio je fantastično topao, obasjan suncem. Čim smo se probudili otišli smo u šetnju pored mora. Neopisiv užitak, koji odavno sebi nisam priuštila. Imam prijateljicu, sa kojom je druženje i počelo pričom o moru. Njoj je dovoljno samo da ga gleda sa neke udaljenosti, ne mora mu prići ili ga zagaziti. O njoj sam mislila jutros dok smo gledali mirno more i galebove kako kruže...Danas sam shvatila koliko je čarobno samo sići pored mora i ostaviti sve da pričeka.
Moja prijateljica cijeli život jako puno radi i uvijek je tu da pomogne svakome kome može. Učiniće sve ne obazirući se na to da li možda radi na svoju štetu. Kritikovala sam je mnogo puta, iako je starija od mene... dozvolila je sebi da ugrozi svoje zdravlje. Mislim da nije ni bila svjesna štete koju sebi nanosi... mislim da, iako je sve prošlo dobro, ni danas nije puno promjenila svoj način života i odnos prema drugima. Kada smo počele druženje, prilikom upoznavanja, odmah mi je rekla kako mnogo voli more, samo da ga ima u vidokrugu nju to čini srećnom. Iako skoro cijeli život imam more u svom vidokrugu, tek sam danas u šetnji u potpunosti razumjela šta mi govori, koliko je more moćno i ljekovito.
Razgovaram ja sa mojom djevojčicom prije par večeri... Ima ona običaj da se raspriča kada to uopšte ne očekujem od nje. Na jednostavno pitanje poput „jesi li se umorila danas?“ umjesto odgovora, dobijem iscrpan izvještaj ko je šta, kako i kome rekao. Iznenadi me rečenicama i načinom na koji se ona nosi sa svakodnevnim situacijama u odnosima sa svojim društvom. Osim što mi ispriča ko je šta rekao, obično o njoj ili o nečemu njenom, ona analizira svako dijete iz društva i za svakoga ima objašnjenje za njegovu reakciju. Uglavnom za svakoga ima razumijevanje i razlog da opravda njihove postupke. Ostanem zatečena rečenicama koje izgovara moja trinaestogodišnja djevojčica. A ona kao da zna koliko me iznenađuju njene rečenice, ne postavlja mi mnogo pitanja i ne ostavlja mnogo prostora da sve komentarišem, pa uspijevam da se saberem i da joj dam koji savjet, ne bih li bila od koristi.
„Ja znam da ona ima problema kod kuće. Mene ne zanima da li se ona svađa sa njenom majkom i zbog čega. Mi smo izašle u šetnju jer me ona pitala mogu li sa njom da prošetam. Ja sada imam vremena koliko mi treba, što da ne prošetam sat vremena samo sa njom, ako njoj to znači... Htjela sam samo da znam da je ona dobro, da vidim kako se ona sa tim nosi, jer svi mi nekad imamo neke probleme...“ tako teče naš razgovor. Zavalih se u njen novi lazy-bag na koji sam sjela čisto da provjerim kakav je osjećaj... tu sam ostala, dok je ona nastavila da mi objašnjava situaciju „Ja sam odlučila, ne mogu ja da se nerviram više i da se svađam sa svima zbog jedne osobe! Ovako fino prošettam sa svakim, čujem i drugo mišljenje, pa onda razmislim i donesem zaključak. Ja ne moram uvijek sa svima da šetam i da se družim, ali ovako mogu bolje da ih upoznam i da znam na čemu sam sa svakim od njih...“ Obzirom da moja djevojčica nema običaj da svakog dana razgovara samnom na taj način, da naglas analizira prijatelje i okruženje, uvijek je pustim da mi tako sve ispriča, i ne prekidam je, kako bih saznala što više. Složila sam se sa njom da je ispravno da tako porazgovara sa svima i da je baš lijepo što ima rzumijevanja za drugare sa kojima provodi vrijeme ispred zgrade, ali da nije obavezna baš svakoga od njih da razumije i da ne mora sa svakim da se druži samo zato jer shvata njegove postupke. Potrebno je da većinu svog vremena provodi sa osobama koje je čine srećnom i koje je razumiju i prihvataju. Svađalice i negativci joj nisu potrebni, jer iscrpljuju.
Danima već razmišljam o našem razgovoru. Tako i jutros pored mora... Čim sam ga ugledala obasjano suncem, čim sam udahnula taj miris, odmah sam pomislila na prijatelje. Da bi mi svakodnevnica lakše pala, da bih izgurala svaki dan sa osmjehom, da bih se radovala novom danu i novom izazovu koji taj dan nosi, odlučila sam se okružiti samo divnim ljudima i što više komunicirati sa njima.
Od mojih prijatelja naučila sam puno, i zahvaljujući njima ovo pišem. Radujem se novom danu koji će mi donijeti susret sa nekima od njih. Ovo pišem zahvaljujući nekima od njih. Uspijevam da posavjetujem moju djecu, iako me spopadnu i ostanem zatečena pričom i pitanjima,zahvaljujući nekima od njih. I iskreno se radujem kada vidim da su neki prijatelji razmislili o savjetu koji su od mene dobili. Jedino sa vrijednim ljudima možeš stvoriti nešto vrijedno.
Ja uspijevam sve zahvaljujući mojim prijateljima, dijelom jer su uz mene pa mi je lakše, a dijelom jer ja to mogu – da ih ne iznevjerim...
Primjedbe
Objavi komentar