SPAJANJA I RAZDVAJANJA

Toliko bih vam toga pisala, tako mnogo je dešavanja u našim životima otkako sam vam pisala poljednji put. Toliko da ne mogu da se odlučim šta da izdvojim, a sve objaviti ne mogu, zbunila bih vas raznolikošću...
A pišem, i čitam napisano, i čini mi se – nije dovoljno dobro. Možda sam previše samokritična pa mi ništa od svega nije dovoljno dobro. Ili je preopširni nastavak na neko dešavanje od prije, ili je vezano za ljude koje vi ne poznajete, pa počnem da vas uvodim u moju svakodnevicu... svakako sve od navedenog je previše lično.
I onda shvatim da ja drugačije ne znam, jedino iskreno, onako kako zaista jeste, uključujući imena.Ali poenta mog pisanja je šta sam iz svega naučila i na koji način. Da taj svoj nauk podijelim sa vama koji ovo čitate, da i vama koristi.
Ništa jače nije od zagrljaja voljenih i ukazanog povjerenja koje uspiješ opravdati... Snaga koju dobiješ i koju daš svojim prisustvom, osmijehom, podrškom. Naravno, najdraže nosimo sa sobom uvijek u srcima i mislima. Ipak, susret i zagrljaj daju posebnu snagu da se daljina koja razdvaja lakše podnese.
Razdvajanja motivišu. Ma koliko tužni bili zbog rastanka, planiranje novog susreta donosi bezbroj obećanja koja dajemo sebi i jedni drugima. Šta ćemo sve obaviti prije nego se sretnemo opet kako bi ta razdvajanja imala smisla. A onda je vrijeme do susreta ispunjeno i lakše prođe.
Naučila sam da uživam u „malim stvarima“. Upravo ti kratki susreti, zagrljaji, suze i smijeh i priče u nastavcima čine me bogatijom. Nije važno koliko vremena smo proveli zajedno, zaista je važno na koji način smo ga proveli. Nije to samo dovoljno reći, potrebno je to živjeti.
Kao što postavljamo večeru zajedno i dijelimo obaveze, kako bismo znali biti odgovorni prema sebi i drugima... Tako sa djecom upoznajemo i dijelimo i emocije. Spajanja i razdvajanja dio su života. Razdvajanja pojačavaju ljubav iskrenu.
Izgovori za ne uraditi nešto uvijek postoje i lako su dostupni. Daljina je uvijek dobar izgovor. Volim što imamo snage i znanja da naučimo djecu kako je daljina i vrijeme lako premostiv izazov. Odlučili smo, spakovali se, sjeli u auto i proputovali 600 km u jednom smjeru. Uživala sam u vožnji. I mada mi nije prvi put da putujem na toj relaciji, svaki put uživam sve više. Iskusno i djeca organizuju svoj dan u vožnji, i više nema pitanja „ Mama kada stižemo?“. Prepoznajemo krajolike i poredimo ih sa prethodnim putovanjem. Ne planiramo puno, prepuštamo se vožnji, jer ne postoji ništa drugo osim danas koje treba proživjeti što kvalitnije, sa užitkom, kako bi svako sutra bilo kvalitetno danas. I zaista je fantastično kada u jednom danu proputuješ kroz vreme i osjetiš raznolikost. Mi smo ambiciozno proputovali praćeni vedrim nebom, koje je neosjetno postalo prekriveno oblacima. Iz osunčanog, rascvjetanog krajolika prešli smo neusjetno na mokre ulice i livade pokrivene snijegom. Nije nas pokolebala promjenljiva prgnoza. A o troškovima ne želim pričati. Koliko košta iskustvo i radosta svakog dana, svakog zagrljaja, svake suze i osmijeha.
Želim da moja djeca znaju da su izgovori dobri samo onda kada želiš nešto uraditi ili promjeniti. Izgovori za ostanak u kolotečini nisu potrebni, već su viđeni, nezanimljivi i lako dostupni.
Pomenula sam do sada nekoliko puta – jedino svojim primjerom vaspitavam svoju djecu. Dakle, nije potrebno puno raditi na njihovom vaspitanju. Potrebno je raditi na svom prevaspitavanju. Počela sam sve više da se pitam koji sam pogrešan potez napravila svaki put kada uočim da moja djeca nešto „zabrljaju“. To me čini boljom osobom u odnosu na druge. Nema mjesta strahu i panici. Strah je znak da je potrebno bolje sagledati situaciju od koje strah potiče, i kada upoznaš nepoznato, lako se prestati plašiti.
Život ne čine „male stvari“ kako su nas učili. Zdravlje, ljubav i razum nešto je najvrijednije što imamo. Bez toga ne možemo puno, ne možemo nigdje. To ne možemo kupiti, naručiti, napraviti. Ali to moramo njegovati i nadograđivati. To nas čini bogatima i moćnima!
Malo li je?