TETA VIOLETIN NASMIJANI VRT

Vraćamo se iz prodavnice prije neki dan suprug i ja, i sretnemo jednu od zanimljivijih osoba iz komšiluka. Pita ona šta je samnom, nije ništa novo odavno čitala... „Nisam stigla, ali biće uskoro“ – odgovorim.
Interesantno mi je bilo kada sam tek počela ovo moje druženje sa vama na ovaj način, koliko ljudi ovo zapravo čita. Mislila sam niko od poznatih sigurno, osim onih koje uputim na to da pišem javno pa da bace pogled. I onda je reakcija stigla od komšinice, kojoj nisam slala link, i sa kojom imam super odnos u prolazu, o njenom cveću. Otkako je znam, a par mjeseci smo živjele u istom ulazu, ona gaji cvijeće i održava dvorište. Volim nasmijane ljude, a ona svojim „dobar dan“ nikada ništa drugo nije ni prenijela na mene, osim zaista dobar osjećaj uz osmijeh da dobrih ljudi ima, i da te posmatraju svojim očima i bez obzira na sve, imaju osmijeh uz pozdrav.
Ima nas raznih.. Neko je sigurno dao dijanozu, tj. dao naziv koji jasn opisuje karaktere naše. Ima nas i sličnih, pa svako od nas pripada određenoj grupaciji karakternih osobina. Tačne nazive ne znam. Po nekada karakterišem ljude sama, jer ih srećem baš puno različitih kroz posao kojim se bavim u slobodno vreme kada ne pišem i nisam mama .
Opet sam nedavno imala razgovor sa mojom djevojčicom... Zapravo jedan od razgovora, jer mi to uglavnom radimo, razgovaramo. Bio je razgovor o ljudima koji „nisu dobri“, o ljudima koji „iritiraju“ i kod kojih nam „nešto smeta“ jer posjeduju određene osobine, koje se ne poklapaju sa našim. Ipak to su ljudi sa kojima dijelimo školsku klupu, učionicu, zavisi nam ocjena od njih, ili u mom slučaju radimo zajedno, dijelimo radni prostor, 6-8 sati onog slobodnog vremena kada ne pišem ili nisam mama... Postavila sam joj pitanje koje sam prije možda godinu dana postavila sebi – šta je bitnije – da radim ono što volim ili da se toga odreknem jer mi nečije prisustvo ne godi? Ja sam odlučila da mi je bitnije da radim ono što volim. Pokušala sam da joj objasnim da nam kod drugih smeta zapravo ono što nam smeta kod nas. Dragi moji, naravno da sam pametna rođena, ali sam ipak mnogo toga naučila iz onoga što sam osjetila „na svojoj koži“. Moji najbliži su se itekako naslušali kojekakvih nevjerovatnih priča koje sam donosila ući s posla i sebibčno bila okupirana dnevnim zbivanjima i sitnim i krupnim pakostima kojima su se ljudi oko mene služili... Zato ima razloga da mi vjeruje na riječ, ipak ona je malčice pametnija (malo više vjerujem). Usaglasile smo se da nije vrijedan ni jedan nezadovoljni profesor ili učenik njenih suza, brige i nerviranja. Srećom, kada uči – uči brzo, pa se vratila u kolosjek, jer od inata i neučenja samo ona ima štetu.
A kako nastaviti život sa osobama koje nam „ne odgovaraju“ kad već neko vrijeme moramo provesti zajedno? Ja sam zatvorila mnogo tema sa takvima, a bila sam otvorena kao knjiga. Od mene su mogli znati sve o meni, jer to sam ja i nemam šta da krijem. Tako sam razmišljala ne misleći o tome da sa druge strane sjedi i sluša neko ko živi na „drugoj strani medalje“ u odnosu na mene i da sve što kažem može i biće upotrebljeno protiv mene čim se za to ukaže prilika.
Sada dok o tome pričam, mislim, pišem po malo mi je smiješno. Sada znam što nisam znala, da mnoge zanima šta jedem i pijem jer kada pogledaju u svoj tanjir osjete nelagodu, pa im je slađe da gledaju u tuđi.
Nisam ljuta, zahvalna sam – da nije takvih, možda ne bih obratila pažnju na osmijeh uz „dobar dan“ kada sretnem Teta Violetu. Možda ne bih znala da cijenim tu ljubaznost koja nam svima uljepša dan, i nama kojima se osmijehnu i njima koji poklone osmijeh. Jer problem i neprijatnost lako je naći, izmisliti i staviti u prvi plan. Biti ljubazan prema ljudima oko sebe uprkos trenutnim okolnostima kojima je svako od nas izložen, e to je zaista moćno.
Ja sam shvativši ljubaznost i čemu služi, i dalje ljubazna prema ljudima sa kojima dijelim dragocjenih 6-8 sati već pomenutih jer volim posao kojim se bavim. U njima vidim ono lijepo što mi omogućava da to vrijeme provedem što kvalitetnije. Pitam za savjet, pohvalim dnevni stajling i podarim osmijeh. A svoje radosti i brige čuvam za sebe i moje najmilije. I od tada ne postoji razlog da uz ručak pričamo nevjerovatne priče. Pričamo vjerovatne, naše koje mi realizujemo i živimo!