UČESTVOVATI ILI POBIJEDITI?

U dilemi sam od subote.
Mališa je opet imao takmičenje. Ovoga puta vratili smo se bez medalje. Bio je poražen u dvije borbe.
Poslije prvog poraza, bio je razočaran do suza. Ipak, nije sklon plakanju i nerado pokazuje slabosti.
Mene po nekad to rastuži, što tako mali već shvata, svjestan da će se njegove slabosti okrenuti protiv njega i rijetko ih pokazuje.
U drugoj borbi se bolje snašao. Ipak nedovoljno dobro da bi rezultat bio na njegovoj strani.
Tješili smo ga. Na mene se ljutio – „mama, pusti me, ponašaš se prema meni kao da sam beba!“
I eto, ja sam u dilemi – da li je važno učestvovat, ili je ipak važno pobijediti, kada već učestvuješ?
Mislim da je odlično to što učestvuje u pripremama i što je dio tima. Ipak mislim da je važno željeti pobjedu kad si već došao na takmičenje. Na takmičenje idu oni koji žele pobijediti, i nije fer boriti se a ne željeti pobjedu. Nije fer prema protivniku.
Ispravite me ako griješim...
Malo sam sluđena ovih dana. Priznajem – ne ide sve glatko, iako možda kroz ovo što pišem zvuči lagano...
Neprestano ponavljam kako mi moji ukućani često ukazuju na to koliko ponekad „promašim temu“ kada dođem kući s posla. Zato smo porodica – meni savršena – ovakvi nesavršeni.
Kada mi je bilo najteže, kada smo donosili važne odluke koje su na nama ostavile ožiljke, baš u tim ključnim trenucima kada se sve lomi, ja sam znala da će sve biti u redu. Ja sam imala osjećaj da naše najbolje vrijeme tek dolazi. Vrijeme me nije iznevjerilo.
Kada uporedim poraze i pobjede – poraza se jedva sjetim, a bilo ih je čini mi se mnogo više nego što bih u ovom momentu znala nabrojati. Nebrojeno puta osjećaj me nije iznevjerio. Promašaji su se dešavali kada srljam i dovodim u pitanje osjećaj koji imam nekim „razumnim“ razmišljanjem.
Posljednjih dana idem po kući i ponavljam – domaći, domaći, nauči, završi...
Hej – pa to je njihov domaći, ne tvoj, olabavi!
Ali ja sam mama, ja MORAM da ih upozorim i brinem!
Unutrašnji monolozi koji su u meni postali sve bučniji... Ipak, moja djeca su zaista dobra djeca, već sam rekla jednom – moja i najbolja. Svaka će mama razumjeti, jer je svako dijete takvo zapravo... I eto ga – uspjela sam napraviti situaciju. Odjednom sam ja neprijatelj kuće – njih troje su se udružili protiv mene, jer je jedino meni stalo do domaćeg i nove lekcije...
Hm – alo – njih troje a ti jedna... Ok, kroz dosadašnje iskustvo pokazalo se da mogu vjerovati svojoj djeci. Da upozorim i brinem – treba, ali ne i da mi se život zasniva na upozorenjima i brizi – to je strašno dosadno. Zapitah se zašto im ne vjerujem. Osjećaj kaže da je sve u redu i da treba da uživam u najboljem koje dolazi svakim danom. Ako nastavim ovako, mogla bih propustiti mnogo toga.
Da upozoravam i brinem mogu po nekada, ali da volim mogu stalno, i želim da uživam u tome. Da ih volim beskrajno, jer imam sreće. Jer učim uz njih, kako bih mogla i ja njima da poslužim kao škola. Mnogo bolje to upijamo svi kroz primjere iz života.
Uživam da učim, da bih mogla i ja da podučavam. Ako ja učim od njih i uvažavam ih, naučiće i oni od mene, kao kada smo zimus nas dvije zajedno učile istoriju.I popravile ocjenu. Naučih je da može sve, ako dovoljno jako želi i potrudi se. Umjesto dvojke smiješi se petica... Reći će mnogi – ocjena nije mjerilo! I nije dragi ljudi, ali volja za učenjem jeste kao i zaslužena ocjena – koja god da je...
Ljudi iz mog okruženja koji čitaju ovo – kažu mi kako je moje pisanje previše lično... nije to neka zamjerka, ali kažu da sam previše iskrena... Ovo je dnevnik, ne može nikako drugačije. Dnevnik koji čitaju i moja djeca, ne smijem lagati  niti izmišljati.
Smijaće mi se moji sutra kada ovo budu ćitali, znam. Ovo mi dođe kao neka vrsta javnog izvinjenja za sva moja nerazumijevanja. Ali smijaću se i ja sa njima, jer je važno učestvovati u pripremama, a pobijediti protivnika koji želi pobijediti tebe. Glupo je takmičiti se protiv nekog ko ne želi pobijediti, u mom slučaju – moja porodica, njih troje koji su na mojoj strani.