NEVER BETTER

The best is yet to come, ok to smo apsolvirali...

Ovih se dana pitam – šta se dešava kada dočekaš sve što čekaš? Da li prepoznajete taj momenat? Da li postajete svjesni promjena ili ih i dalje uporno čekate a one dolaze i prolaze pored vas jer od čekanja i upornog truda da bude ne shvatate da već jeste?

Evo, meni je na primjer prazan novčanik (opet to pominjem jer sam o tome već pisala pa se nadovezujem)... Iskreno to me i navelo na slijedeće misli koje ću vam ispisati.

Zapitala sam se šta mi fali, pisala sam – nešto definitivno radim pogrešno... I onda, sagledavajući svoj život, gdje sam danas i kakav život živim, uvidjela sam da uprkos svemu ja idem naprijed.

Svakog od nas život šamara na svoj način, i svi mi se po nekad pogubimo, ostanemo bez daha zbunjeni, srljamo... Ali kada jednom „stanemo na loptu“ i instinktivno zastanemo da uzmemo vazduh, nakon toga mnogo snažnije zaronimo, nastavljamo dalje. Neki od nas kroz brzake života vječito srljaju i instinktivno grabe vazduh, dok drugi vremenom postanu svjesni da je mnogo lakše plivati i roniti kada prethodno malo zastanu i udahnu vazduh.

Tako sam i ja, razmišljajući nakon posljednjeg teksta, sagledala ljepote mog života.

Još jednom sam shvatila da zapravo zaista imam sreće u životu J

Imam divnog muža, prijatelja, sagovornika... Imam privilegiju da budem mama djeci koja su najbolja (ne zamjerite, mama sam, a svakoj mami su njena djeca najbolja, mame će shvatiti). Imam divne prijatelje, koji me bodre i inspirišu, o nekima sam pisala, o nekima ću tek pisati. Sve su to posebni ljudi, različiti, ali im je zajedničko veliko srce i vjera u život. Imam roditelje koji su još uvijek živi i zdravi, mamu i svekrvu koje mi ugađaju i kuvaju baš ono što volim. Još uvijek ima neko da brine o meni, još uvijek sam nečije dijete... Imam posao koji volim, sa rasporedom obaveza baš kao izmišljen za mene. Imam svoj kutak u kom mogu da uživam i rezimiram svoje spoznaje koje dijelim sa vama.

Zapravo živim nikad bolje! Eto, zastala sam svjesno, udahnula i shvatia upravo to da zapravo živim nikad bolje J

Dakle, nema veze što najbolje tek slijedi, jer meni je nikad bolje!

Potrebno je po nekad zastati i sagledati situaciju, da bi sačuvali i proživjeli to što smo dočekali. I eto odgovora na moje pitanje – šta se dešava kada dočekaš sve što čekaš? Ako malo „staneš na loptu“, onda vidiš da si dočekao i onda?

Onda mažeš maslac na hleb, potom malo džema i uživaš u doručku dok gledaš za stolom draga lica svoje porodice.  Djecu koja mažu sama sebi jer su već porasla dovoljno, pa možeš sebi da priuštiš da pijuckaš uz sve to čaj koji se konačno nije ohladio (jer bilo je dana, godinama unazad, kada se čaj ohladi dok konačno namažeš sebi i počneš jesti, ali ti su dani donosili druge radosti odrastanja).

Onda se lakši budiš ujutro prije svih, da se pripremiš za nove izazove koje novi dan nosi.

Onda imaš vremena za sve, porodicu, posao, prijatelje... sebe...

Onda pišeš iskreno, vjerujući da će tvoje iskustvo usporiti bar dio ljudi koji i dalje srljaju dok život prolazi pored njih. Vjerujući da ćeš dio ljudi nasmijati svojom pričom pa im bar uljepšati ostatak dana (nije li to divno?) Vjerujući da ćeš dio ljudi uvjeriti da najbolje tek dolazi.

Do tada živiš nikad bolje, jer sav dosadašnji trud uložen je upravo u to...