ŠTA IMA?
Ima tih radosti koje s takvima dijelimo. Kao, recimo, pivo na plaži. Godine života nam prolaze, ali kad se sretnemo, na pitanje „šta ima?“ ima mnogo da se ispriča. I onda daljine budu blagoslov i razgovor i druženje učine posebnim, jedinstvenim... učine da sve vrijeme stane u te zajedničke trenutke. Onda te daljina inspiriše da vrijeme koje tu daljinu čini sve kraćom do sljedećeg susreta, bude kvalitetno ispunjeno. Zahvaljujući takvima znaš da život ma koliko težak može biti smiješan. Sve zavisi kako gledaš na sve to što se zbiva i da li su ti cipele odgovarajuće. Jer nisu sve cipele za svaku priliku.
Eto, komšinica je u problemu, muž stalno pije, pa ona dođe kod dobrih ljudi da se izjada, bude joj lakše. Životi se prepliću, to je nevjerovatno kada povežeš dvije priče.
Pošao čovjek na svadbu, sredio se, obukao odijelo najbolje što je imao. Stane na ćošku da sačeka prijatelja, kad tamo komšinica izašla na pauzu. Snimi ona njega da se obukao lijepo, ali mu cipele nisu baš prikladne.
Pozdrave se, kako to biva i pita ga ona gdje se to zaputio. Kaže - na svadbu. Povede ona njega u radnju, izabere mu cipele... On da plati – ne može, ima samo za svadbu što je poneo.
„U redu je, ja ću to sa ženom tvojom, ona meni frizuru koji put i eto“, jer su komšinice pa će kompenzovati. Ode on zadovoljan, a žena mu pojma nema o čemu se radi.
Ujutro žena zabrinuta... muž ukrao cipele ili kumu ili mladoženji... nema ko drugi na svadbi da nosi nove cipele. Ali kako ih je skinuo...?
Objasni njoj komšinica šta je u pitanju i da ne brine...
Malo je takvih, a priča može biti zabrinjavajuća, a može biti i da se smiješ do padanja. Akteri ove priče su mene nasmijali do suza. I nije važno što je radnja smještena u malo mjesto u Vojvodini. U svakom dijelu ove planete postoje ljudi koji će prepričavati tužne i teške priče, a postoje i oni koji će ih okrenuti na smijeh. Život je sam po sebi dovoljno težak, ili nije.
Okružite se smijehom i dobroćudnim ljudima.
A djeca rastu, to je nezaustavno. Sačuvati dijete u sebi, to je smisao života.
Godine čine svoje, i životna iskustva su nam različita, a opet nekako ista. Počnemo brinuti, i ta briga kraja nema što smo stariji. Prihvatamo neke sulude kompromise koje nam život nameće kao izazove. Sačuvati sebe ili prihvatiti. Neki od nas imaju sreće da uz sebe imaju voljene koji na pravi način brinu o nama. „Nemoj da se prodaš“ još mi zvoni u ušima.
Ne prodajte svoje snove i svojim djelima vaspitajte svoju djecu.
Tako, rode moj, računaj na mene, kao što ja računam na tebe. Gdje god da si, čeka nas jedna terasa pod gustom lozom, da se smijemo svemu što smo proživjeli za ovo vrijeme koliko se nismo gledali. Da se razumijemo pogledom. Da idemo na plažu po najvećem suncu i pijemo pivo dok nas mame gledaju prijeko iako odavno već nismo djeca.
Primjedbe
Objavi komentar