SVE JE OK!

Kada je sve protiv tebe znači da si na dobrom putu...

Ovi dani, kada znaš da će nešto da se desi, da je promjena neizvjesna, samo još ne znaš kakva, nadaš se najboljem a i od sebe kriješ da si spreman na najgori ishod...takvi dani dobro dođu da shvatiš gdje ne želiš biti. Dobro dođu da daš obećanje sebi da više nikada nećeš dozvoliti da se u nekoj takvoj situaciji nađeš.

Naravno da su dobre takve situacije, odlične su, najbolje za dane koji slijede. Za obećanja koja sebi daješ i moraš ih ispuniti jer ne znam ko je suroviji – veče koje ne dozvoljava san ili jutro koje te napominje na misli sa kojima si zaspao (ako si uopšte zaspao).

E tih dana moraš znati da se sve ruši da bi se ponovo gradilo J Tada na sebe navuci svo strpljenje ovoga svijeta i čekaj. Ne radi ništa, već se sve ruši, bolje ti je da sačekaš. Ne tuguj, da je valjalo trajalo bi. Sačuvaj uspomenu na lijepe emocije iz tog vremena i sa tim lijepim emocijama kreni u san i u novi dan. Neka lijepe emocije privuku nove radosti, osmijehe, izazove... Kada pustiš, iznenadi te rješenje odmah tu, na prvoj krivini. Nije potrebno tragati, ići negdje daleko, misliti, biti vidovit. Budi maštovit. Budi dijete, vjeruj, maštaj... I onda bude preokret, bude očekivano, željeno, zato uvijek pazi šta želiš.

Fenomenalno je, a svima se dogodilo, kada nemaš para i nađeš 5 eura u džepu farmerica koje stoje složene tebi ispred nosa svakog dana, a ti ih uporno preskačeš i ne oblačiš jer ih jedno vrijeme nisi skidao. Baš tako fenomenalno je da dobiješ dugo očekivani poziv, koji toliko čekaš da je već pao u zaborav... Fenomenalno je kada na ulici sretneš osobu koju godinama nisi, ali baš ovih dana misliš o njoj, onako usput misliš i zaboraviš, kad eto je ispred tebe...

Moje jučerašnje iskustvo:

Loš dan, riječi koje sam čula i apsolutno mogla biti uvrijeđena i ljuta...Ali u sebi nisam mogla da osjetim takvu emociju, zaista nisam! Povukla sam se, da se preispitam – šta je sa mnom? Kako treba da reagujem? Zašto ne reagujem? Nisam ni ljuta ni uvrijeđena ni uznemirena... Osoba koja mi je uputila te riječi je i uznemirena i uvrijeđena i ljuta. To su njene emocije, to nema veze samnom...

Čitala sam jednom prilikom ili možda više puta priču o mudracu koji nije reagovao na uvrede. Kada su ga njegovi učenici pitali kako je uspio ostati pribran i ne reagovati, on ih je upitao umjesto odgovora – šta bude sa poklonom koji neko ne želi primiti? – ostaje kod onog koji poklanja. Tako je i sa riječima.

To me je kopkalo dugo – kako da ne reagujem ako me neko vrijeđa? I još da se prema njemu ophodim u najmanju ruku ljubazno i pristojno? Znate, vježbala sam sigurno godinu dana, možda i duže... Bolje reći igrala se, intrigiralo me to, morala sam probati. I eto me bez naboja i ljutnje! Ja koja sam po prirodi impulsivna, prvo reagujem pa razmišljam... Baš ta ja – nisam mogla da se naljutim i da reagujem. Morala sam da se sklonim i preispitam J

A kada sam se vratila, dobila sam iskreno izvinjenje. Osoba koja mi je uputila te riječi je shvatila da sve to nema smisla nikakvog, da to nije doprlo do mene jer ja to nisam. Razočarala sam je možda jer je navikla na moje drugačije reakcije, ali ja sam zaista bila iskrena. Nisam se pronašla u nečemu što nemam u sebi. Pronašla sam se u onome što imam – mir i ljubav. Gledala sam u more, slušala kako udara o obalu i čitala knjigu na suncu. Moja dan je bio divan, bez loših osjećaja. Prvi put sam svjesna cjelokupne situacije i mog (ne)reagovanja.

Zašto vam ovo pišem?

Pišem sebi, ali dijelim sa vama – odgovornost je tako veća.

Možda olakšam dan nekome... možda zaintrigiram nekoga i navedem na igru preispitivanja sebe... Jer ionako sve je OK!