SVE JE KOD NAS NEKAKO „UVRNUTO“

Dom je tamo gdje se sklupčaš u najslađe usnule mirise i možeš zaspati poslije svega što je prošlo tog dana, prije svega što novi nosi.

Ono što snagu daje je najdraži dječak koji se namjesti uz tebe kada mu priđeš i grliš dok spava. Dok premotavaš film toga dana – sve nestašluke opraštaš i žao ti ako si vikala ili kritikovala ili još gore, propustila dan sa njim zbog drugih obaveza. A onda praštaš sebi jer te i u snu osjeća i raduje ti se.

Ono što snagu daje je analiza serije koju počneš da pratiš sa svojom tinejdžerkom i koja te vrati u te godine, ni malo bezbrižne, jer ne znaš kako da se ponašaš kada se prvi put zaljubiš. Da li da kažeš kući i šta da kažeš. Hoće li te razumjeti? Hoće li ti se narugati? To prepričavanje epizode koju propustiš zbog već pomenutih drugih obaveza odvede do nevjrovatnih priča...

I to je super, to kada propustiš epizodu tog dana, epizodu čije prepričavanje odvede u događaje toga dana ili neispričane događaje prethodnih dana. To su čarobni razgovori, jer imam privilegiju da budem bliska sa posebnim ljudskim bićem. Shvatim tada da među nama postoji povjerenje i da jedan od problema tih godina, koji sam navela, ona neće imati jer povjernje među nama postoji. Ne postoji bojazan da ispriča šta joj se u životu događa... Kao ni bojazan da donese na uvid kontrolni iz matematike iako je ocjena smiješna.

Sve je kod nas nekako „uvrnuto“ – „mimo reda“... Moja djeca možda nemaju sve što neki standardi nalažu, ali imaju prgršt uspomena i lijepih sjećanja. Imaju predivno djetinjstvo koje će rado prepričavati svojoj djeci.

Pitah mališu – o čemu bih mogla da pišem ovaj put, šta misliš?

- Piši o nama i kako nikada nisi usamljena.

I eto, kada ne znam šta bih pisala, uvijek se nađe neko da me inspiriše. Djeca prije svih i razni doživljaji koje analiziramo. Ostaje ovo zapisano, kao lijepo sjećanje i otključani dnevnik koji oni mogu pročitati kada god požele i dok budu odrastali, ove priče će iznova imati drugačiji smisao.

Dobro je pisati, makar svakodnevni izvještaj u kratkim crtama...dok čitam opet sam mlađa, opet su manji, opet sam u tom danu koji podsjeća kako treba ili ne treba dalje.

Šta još da napišem? Gledam kako mališa spava i obožavam ga... razmišljam jesam li bila prestroga danas... onda se sjetim svega šta je uradio i koliko je slobodan da radi šta želi. Moja mama vjerovatno misli da su moja djeca previše raspuštena jer mogu da jedu kad su gladna i oblače ono što vole da nose. Jer nisu dobila batine... jer previše razgovaram sa njima, pitam ih za mišljenje i dogovaram se sa njima...

A ja, kad pogledam njihovo djetinjstvo i uporedim ga s mojim, vidim da dobra djeca mogu biti i razmažena, ako se razmaženom zovu djeca bez batina koja imaju svoje mišljenje i stav. Znam da će izrasti u dobre ljude zbog iskustava i odluka koje su do sada imali. Znam da i kad vičem na njih (mada kada se sjetim kako su na mene vikali, to sa vikanjem nema veze) oni znaju da sam im podrška i da ću biti uz njih kakvu god odluku donijeli. Važno je da stanu iza svojih odluka i da shvate da je odgovornost za te odluke njihova. Voljela bih da su mene to učili, bila bih odlučnija...

Ipak, kada je trebalo da izaberem kakav će mi život biti, donijela sam pravu odluku i opet bih sve ovako birala. Za neke je to bio rizik, za neke nepromišljenost... za mene – beskrajna radost u svakom trenutku!