DO MENE JE!

    

U mojoj ulici bilo je mnogo djece, različitih imena, interesovanja, porijekla... ali nam je djetinjstvo bilo zajedničko. Okolnosti su nas razdvojile, svi smo raštrkani na sve strane bukvalno... Zamišljala sam tako, kao mlađa, kako neki izgledaju, kakav im je glas. Koliko su drugačiji od mene i da li oni mene pamte...

Priznaću vam nešto:

Kada si iskren – zaista će se ostvariti!

Zbog načina na koji smo razdvojeni i gdje smo sve raštrkani nikada po nekoj logici ne bi postojala mogućnost susreta ili komunikacije. Svako je od nas ove godine proživio na svoj način, ni malo lagan.

Ali, godinama kasnije sve se složilo i postavilo tačno kako treba. Živi, zdravi i nasmijani potražili smo i pronašli jedni druge. Praznina zvana djetinjstvo ispunjena je i ja mogu dalje uz podršku voljenih iz ulice. Mogu opet biti dijete! Mogu biti dobar roditelj, dobar čovjek. Mogu biti srećna.

Otkako je prekinut period mog ranog djetinjstva, tj. ne prekinut već potpuno presložen, isprekidan, sve dalje kroz moj život posložilo se na taj način – isprekidan. Iako su sekidbe brzo okončane i nije ih bilo više, grad u koji sam došla da živim za mene je bio apsolutni stranac. Mnogo sam se razlikovala od ostale djece, po mišljenju, shvatanju, ponašanju, a to je bilo breme koje nisam znala najbolje da nosim. Kroz osnovnu i srednju školu sam pretrčala. Iako imam divna poznanstva iz tog perioda, poznanstva za cijeli život, veliki broj ljudi sam izbrisala iz pamćenja. Mnogo mi se žurilo da porastem i odem što prije i što dalje.

I šta se desilo? Nisam baš daleko otišla, odmah da vam kažem. Grad u kom se nastavilo moje djetinjstvo nije daleko od mene. Tačnije – mogu tamo otići u roku od nepunih sat vremena J

Da – govorila sam NIKADA neću biti blizu, NIKADA neću imati želju da se vratim, NIKADA mi neće nedostajati. Dugo sam se tvrdoglavo držala te priče, čak i kada sam otišla odatle, ne daleko.

Vrijeme čini svoje, ili knjie koje čitamo, ili ljudi koje srećemo... Danas kada smo šetali drugim gradom mog djetinjstva, pomislila sam da bih mogla tu živjeti i raditi i vaspitavati djecu... Sve ga više gledam nekim drugim, prijateljskim očima, kojima vidim samo lijepe stvari i promjene u njemu. Kažu ovi koji su ostali – čini ti se, isto je kao prije... Ali nisam im rekla, ni oni nisu isti, i oni su mi nekako ljepši, bolji.

Sretoh danas druga iz srednje. Četiri razreda srednje družili smo se na odmorima, išli na kampovanja, ogovarali se međusobno i pružali jedni drugima podršku... i on mi je isti... samo nekako bolji J Pozdravili smo se, ali ga ne pitah gdje su ostali, šta je sa njima... nisam baš u komunikaciji, jer otišla sam da se ne vratim... glupo zar ne?

I nije prvi put da sretnem nekoga iz „prošlog života“ a da mi se obraduje i srdačno javi. Iskreno, svi sa kojima sam dijelila neke lijepe trenutke mi se srdačno jave i obraduju. Svi koje sretnem jer se već dugo trudim da ne sretnem nikoga. Još gluplje zar ne?

Kažem ja mojoj djevojčici – ovo mi je drug iz srednje. Pušili smo „Drinu“ bez filtera i dobro se družili...

Kažem joj i sjetim se da je i ona sita skole i da jedva čeka da ide dalje... Čemu se čudim? Mogu ja njoj pričati bajke i izmišljati priče svakojake, ali istina je ono što ja jesam zapravo u životu. To ne mogu pričom promjeniti...

Ipak, komadići koji su falili u cjelini sada su tu, postoje, mogu ih čuti, planirati susret, podijeliti radost djetinjstva naše djece... Mogu krenuti dalje jer - preživjeli smo. Ne moram u drugima tražiti njih i biti razočarana u ono što dobijam od drugih. Mogu se izviniti generaciji i vratiti u moj drugi grad djetinjstva. Vrijeme ne mogu vratiti ali mogu biti ponosna na oba moja grada!